Šifra F, ili: pozovi policiju radi dijagnoze

Aleksandra Bubera

Integralni intervju sa novinarkom Anom Mitić, čiji je deo objavljen u Nedeljniku 27.04.2017.

Zašto je „opasno“ odavanje podataka pacijenata i ugrožavanje prava na lekarsku tajnu? Ovim činom krši se nekoliko zakona a kakva se poruka šalje građanima u zemlji u kojoj je inače „sramota“ ići kod psihijatra/psihologa/psihoterapeuta – da li sada možemo da očekujemo da će još manje ljudi koji imaju neki problem da se javlja lekaru u strahu da njihova dijagnoza ne završi u policiji ili da će neko podatke zloupotrebiti?

– Odavanje lekarske tajne je kršenje i etičkih i zakonskih normi. S druge strane smatram da je potrebno raditi na preciziranju tih istih zakonskih normi. U svakoj državi, pa tako i kod nas, ono što pacijent kaže lekaru ostaje među njima. S druge strane, lekari imaju zakonsku obavezu da određene kategorije oboljenja prijavljuju nadležnom zavodu za zaštitu zdravlja i to je takođe zakonski regulisano. S treće strane, profesija psihoterapeuta u našoj državi zvanično ne postoji, pa tako ne postoji ni zakon o psihoterapiji koji reguliše ko sme obavljati ovu delatnost, pod kakvim uslovima i kakve su kompetencije potrebne, te se tako psihoterapijom bave mnogi veoma kvalifikovani i obučeni stručnjaci, ali i osobe koje se tako predstavljaju. I lekar i psiholog i psihoterapeut imaju etičku obavezu da čuvaju tajnu koja im je poverena, a lekar i psiholog – zdravstveni saradnik imaju i zakonsku obavezu na čuvanje tajne. Otkrivanje ove tajne je dozvoljeno ukoliko sud ili nadležni etički komitet pismeno nalože zdravstvenom radniku da neki od podataka otkriju. To se obično dešava u slučaju sudskih procesa koji ne mogu biti razrešeni ukoliko se u obzir ne uzmu i ovi podaci.

Smatram da su u ovom slučaju nadležni iz zdravstvene ustanove pravilno postupili, obraćajući se povereniku za ljudska prava sa upitom, jer, kada kao zdravstveni radnik dobijete zvaničan dopis državnih organa u kome se od vas traži da otkrijete lekarsku tajnu, a po svojoj profesiji niste pravnik, dobro je obratiti se nadležnom organu za zaštitu prava građana i razjasniti dilemu.

Strah od zloupotrebe podataka postoji svaki put kada nekome saopštavate svoje osetljive podatke, mada je osetljiv podatak npr. i JMBG koji vam redovno traže u raznim prodavnicama radi ostvarivanja popusta i slično. Nadam se da ovaj incident, pogotovo što su zdravstveni radnici reagovali i tražili zaštitu prava građana, neće loše uticati na poverljiv odnos između zdracstvenih radnika i pacijenata.

Da li naši građani dobro razumeju svoja prava u tom pogledu, da li znaju šta znači odavanje lekarske tajne i kako zlupotreba podataka iz lekarskog kartona može da utiče na njih ako bi neko to zloupotrebio? Kako psihološki na građane deluje to da neko raspolaže njihovim podacima bez njihove volje ili znanja?

– Po mom iskustvu, građani dobro razumeju svoja prava i često postavljaju pitanja u tom smislu: kakvi podaci se uzimaju, ko s njima sme da raspolaže i kako?

Logično mi je da u psihološkom smislu loše deluje na sve nas, bez obzira da li smo u ulozi zdravstvenog radnika ili pacijenta, da neko može raspolagati našim podacima bez naše volje i znanja. To logično pobuđuje asocijacije na Orvelovu 1984-tu, a koje nisu nimalo prijatne. Pogotovo u eri interneta kada svi podaci koji se obrađuju podležu pohranjivanju u elektronskoj formi što povećava mogućnost zloupotrebe, čak i kada svi rade svoj posao po zakonu i kako treba.

S druge strane, ponavljam da je potrebno dodatno precizirati kad, kako i pod kojim uslovima treba prijaviti policiji neka ponašanja i stanja – na primer, postoje definisane zakonske procedure kada lekar proceni da osoba nije u stanju da upravlja svojim postupcima zbog uticaja psihičkog oboljenja ili poremećaja, a jasno je da ugrožava sebe ili druge, u obavezi je da pozove policiju i hitnu pomoć da bi se takva osoba čak i protiv svoje volje sprovela u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu gde će biti procenjeno da li je potrebno da bude dalje  zadržana i lečena. Procena i zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi i protiv volje pacijenta takođe su tačno zakonski definisana, baš radi smanjivanja mogućnosti zloupotrebe. Neophodno je da takvu osobu u narednih 48 sati pregleda još nekoliko psihijatara i ako se svi slože da je potrebno da se dalje zadrži na lečenju, tako će i biti. A ovakvi slučajevi se prijavljuju i sudu i pokreće se vanparnični postupak kojim se ovakvo zadržavanje i lečenje dalje zakonski reguliše.

Iz ovog slučaja mi zapravo vidimo da policija već ima podatke koje se tiču „F dijagnoze“ i traži nove samo zarad ažuriranja. Vidimo i da zbog širine „F dijagnoze“ veliki broj ljudi može da se prepozna kao osoba koja je zanimljiva policiji iako zvanično nema tu dijagnozu. Kako vama ceo ovaj slučaj izgleda i šta vam najviše smeta?

– Prema podacima koji su prezentovani javnosti izgleda da ako neko traži podatke zarad ažuriranja, neke podatke već ima. Koji podaci se ažuriraju i kakvi podaci već postoje, iz ovoga nije moguće tačno znati. Tako da se radi o  pretpostavkama i dobro je što je pokrenut postupak kojim će se tačno utvrditi o čemu je reč.

Ukoliko neko pretpostavlja da bi svi ljudi s „F“ dijagnozama trebalo da budu interesantni policiji to može biti samo plod neznanja i bujne mašte.  Samo mali broj „F“ dijagnoza odnosi se na poremećaje u kojima privremeno i povremeno – u pogoršanjima – neki pacijenti nekada mogu biti u povećanom riziku za izvršenje krivičnih dela protiv života i tela, dakle samo i isključivo u slučajevima kada se proceni da osoba nije u stanju da upravlja suvislo svojim postupcima zbog uticaja nekog poremećaja. To je jako mali deo osoba sa psihičkim poremećajima i zastupljen je gotovo u promilima. Mnogo više krivičnih dela protiv života i tela počine osobe koje nemaju nikakvu dijagnozu. Pa ni „F“.

U ovom slučaju meni najviše smeta što, ako se zaista desilo tako, kako je u medijima pretstavljeno, onda je došlo do prekoračenja zakonskih ovlašćenja od strane državnih organa.

Ipak, ono što je pozitivno, jeste, da su zdravstveni radnici ispravno reagovali i proverili šta im je dalje činiti. I zato mislim da ceo slučaj može da se gleda i kao nešto što treba da popravi poverenje u etičnost naših zdravstvenih radnika.

Objavljeni deo intervjua dostupan na sajtu Nedeljnika.

Komentari

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *